sys.portal

Opća uredba 2016/679 Europskog parlamenta i vijeća od dana 27.4.2016 o zaštiti pojedinca u vezi s obradom osobnih podataka i o kretanju takvih podataka morala se provesti do 25.5. 2018. godine, kako u Hrvatskoj tako i u cijeloj EU. Potražili smo primjere iz prakse koji pokazuju u kojoj se mjeri zaštita osobnih podataka provodi.

Kroz ruke sistemca prolaze mnoga računala, uglavnom završe na radnom stolu kad se pojavi problem. Tako je prije nekoliko mjeseci korisnik donio notebook koji je iz čista mira prestao raditi. Ne podiže se operacijski sustav. Računala brzo zastarjevaju, čak i kad dobro rade ne mogu se mjeriti s novijim modelima. Zato je, uz dijagnostiku problema, dobro saznati datum proizvodnje, kako bi mogli donijeti odluku o tome da li ga se uopće isplati popravljati?

Naši mobiteli, tableti, prijenosna računala i USB stickovi naša su privatna oprema, prepuna osobnih podataka, bankovnih, zdravstvenih, poslovnih, poruka i korespodencije koje su samo za naše oči. Te sprave nosimo sa sobom na godišnji odmor, na službeni put, kad idemo popiti kavu, jer jedva čekamo da se spojimo na mrežu. Nitko ne bi smio pristupiti našim uređajima, osim policije s valjanim sudskim nalogom. Tako misli većina od nas. No postoji izuzetak, mjesto na kojem su osobne slobode manje zaštićene, a to su državne granice.

Scena informacijske sigurnosti nikad ne miruje. Radi se o mladoj disciplini koja se trudi uhvatiti korak sa sve bržim razvojem tehnologije i izazovima koje taj razvoj donosi. Implikacije su daleko šire od same tehnologije, one su političke, ekonomske, socijalne, općeljudske. Na taj se način dotiču i nas tehničara, koji na svoj skromni način sudjelujemo u širem društvenom zbivanju. Ali možda bismo mogli u većoj mjeri doprinjeti zajednici?

Nedavno nam se javila jedna korisnica na našoj instituciji da joj se na računalu zacrnila pozadina i da se ispisala poruka "Windows 7, verzija 7601, nije autentična". Ovo nam je bilo poprilično iznenađenje, jer je na svim računalima instalacija Windowsa uredno aktivirana.

Kad su braća Lumiere 1896. projicirali crno bijelu filmsku snimku dolaska vlaka na peron, u dokumentarcu nazvanom "L'arrivée d'un Train à La Ciotat", izazvali su histeriju, publika je vrišteći bježala iz kina, u strahu da ih ne pregazi lokomotiva. Danas nam to može izgledati smiješno, ali tadašnja publika, nenavikla na novi medij, projekciju nije razlikovala od stvarnosti. Od tada je prošlo više od stoljeća, od nas se očekuje da razlikujemo stvarnost od njezine medijske prezentacije. Jesmo li zaista evoluirali, ili još uvijek ne možemo pouzdano razlikovati fikciju od realnosti?