Labuđi pjev IPv4?

Onih davnih dana kada je nastao IPv4, njegovih četiri milijarde adresa činile su se kao ogromna brojka, neiscrpna zaliha dostatna za mnoga desetljeća rasta. No, kao što svi znamo, dogodio nam se Internet i "hoću Internet", bum mobilnog Interneta, a polako i "Internet of things" – zaista, postoje ljudi čije žarulje imaju IP adresu.

Ovakvo naglo iscrpljivanje neobnovljivog resursa (iako bi se dalo mnogo toga reći o reciklaži IP adresa!) dovelo je do toga da je ICANN objavio kako je u procesu dodjeljivanja zadnjih blokova slobodnih IP adresa regionalnim registrarima, i... i to bi onda bilo to.

Hrvatska srećom (?) nije toliko razvijena da bi je odmah pogodio nedostatak ovog komunikacijskog resursa, no razvijenije svijet je već počeo osjećati posljedice: Microsoft je primoran iskorištavati svoj međunarodni set IP adresa za održavanje rasta svog Azure oblaka jer je iskoristio sve IP adrese predviđene za S.A.D.

Iako bi logična i najprirodnija odluka bila konačno prijeći na IPv6, zato što računala već dugo imaju podršku za novi protokol i jer su testiranja pokazala kako je moguće bez većih poteškoća prijeći na novi protokol, ljudska je narav ključni faktor konzervativnog nastojanja velikih igrača (tvrtki i ISP-ova, za korisnike je taj prijelaz ionako posve transparentan), da se drže starog protokola dokle je god moguće, odgađajući prelazak na novi sve dok ne iskrsne ljuta potreba. Zbog toga The Register spominje čak i svojevrstan informatički neokolonijalizam. Afrika je kontinent koji ima malu iskorištenost dodijeljenih IP adresa i predviđa se da postojećim tempom iskorištavanja njihove rezerve mogu potrajati do 2019. godine. Osim, naravno, ako im se te rezerve ne oduzmu i dodijele neokolon... važnim velikim korisnicima.

Sretna je okolnost u ovoj situaciji što smo zapravo tehnički pripremljeni za migraciju na IPv6 i što nema većih tehnoloških prepreka – trebamo se strpiti dok cijena ostanka na starom protokolu postane veća od cijene prelaska na novi.