Danas možemo jezgru kernela prepoznati kao tri ili četiri broja međusobno odvojena točkama. Dakle opća forma inačice je A.B.C[.D], pri čemu uglate zagrade označuju da je D opcionalan:
- Broj A predstavlja "veliku" inačicu koja se tijekom vremena promijenila samo dva puta - pri izdavanju 1.0.0 i pri izdavanju 2.0.0 inačice. Za očekivati je kako će se ovaj broj tijekom vremena mijenjati samo kad se budu dešavale vrlo, vrlo velike promjene u jezgri,
- Broj B je mijenjao svoje značenje tijekom vremena: za vrijeme produkcije 2.4 jezgre parni broj B označavao je stabilnu inačicu, a neparni razvojnu, odnosno testnu inačicu. U 2.6 seriji jezgri takav se način označavanja promijenio, na način da se, sada, razvojne i testne inačice u praksi više ne razlikuju. Danas možemo promatrati broj B kao osnovno stablo s dvije glavne grane: nekadašnjom 2.4 jezgrom koja je još uvijek prilično popularna (ali u zamrznutom stanju već 5 godina), te trenutnom 2.6 jezgrom gdje se događa sav razvoj,
- Broj C prikazuje podinačicu jezgre u trenutnom B stablu. Danas se povećava jedino kada je riječ o pojavi novog upravljačkog programa ili dodatka neke funkcionalnosti,
- Broj D se povećava pri popravku neke postojeće greške ili pri rješavanju sigurnosnog problema - dakle pri minimalnim zahvatima u kodu. Očito je poželjno odabrati jezgru sa što većim D brojem (popravljeno je što više grešaka) unutar C podinačice za pojedino B stablo.
U načinu označavanja Linux 2.6 jezgre postoji još varijacija, gdje se dodaju pojedine dvoslovne oznake koje prvenstveno označavaju nova "stabla" u razvoju i njihove razvijatelje. Takva stabla donose nove i još nedovoljno testirane zakrpe, raznorazne specijalizirane dodatke i sl. Istraživanje i korištenje takvih jezgri nije preporučljivo u produkcijskim okolinama.
