Ovih dana obilježavamo 20 godina Interneta u Hrvatskoj. Eto, doživjeli smo i taj dan. Najveći je problem, čini mi se, to što smo i mi 20 godina stariji!

Prisjećam se tih dana. Jedne srijede u studenom 1992. na FESB (gdje sam tada radio u računskom centru) došli su kolege iz Srca - Ivan Marić, Davorin Gabriel i Josip Derado. Donijeli neke kutije i iz njih izvadili čudno računalo i još dvije naprave - za jednu su mi rekli da se zove ruter, a za drugu da je terminal server. I sve su to pospajali, dali mi lozinke za pristup. Na računalo se prijaviš kao root, lozinka ti je marijan (valjda su mislili na naš Marjan, ali su ga krivo napisali :). Naravno da nisam imao pojma što dalje, tada sam se dobro snalazio u DOS-u, programirao u dobrom starom Clipperu, pisao tekstove u Chi Writeru... A oni donijeli nekakav Unix, Ultrix.... Dva dana kasnije, pamtim da je bio petak i to trinaesti, proradila je testna veza prema Internetu, koja je službeno puštena u promet 17.11.1992. I tad se sve promijenilo...

A kako smo do tada komunicirali - slali smo pisma, razglednice, dopisnice, ako je nešto bilo jako hitno onda smo koristili brzojav. Tu je bio i telefon, a pojavila se i naprava zvana telefax. Negdje 1990. Dejan Ristanović je u legendarnom časopisu Računari, iz kojeg smo svi učili, počeo pisati o BBS [1]ovima. Pokrenuli su i BBS Sezam [2]. I onda smo otkrili novi način komunikacije - korištenjem računala i modema. Bili smo sretni kad bi uspostavili vezu brzinom od 2400 bps. To je bilo pravo čudo - otvorila se mogućnost da komuniciramo s kolegama iz ostalih krajeva tadašnje države, pitamo za savjet i dobijemo odgovor u roku od nekoliko sati. Saznali smo da je bilo BBS-ova i prije Sezama - prvi BBS u Jugoslaviji otvorio je Darko Bulat (Zagreb BBS, 1989) , a malo poslije njega Zdravko Blagdan pokrenuo je Jubas BBS. I ja sam prije 20 godina pokrenuo BBS na FESB-u.

Dok smo mi komunicirali preko BBS-ova gradila se CARNetova mreža. Imao sam sreću da budem na pravom mjestu u pravo vrijeme i da sudjelujem u tome. Kad se uspostavila veza prema Internetu odmah su me pronašli naši studenti u Americi i zamolili da im svakodnevno pošaljem poneki tekst iz Slobodne Dalmacije. Već prije je kolega Čedo Igaly slao tekstove iz Večernjeg lista i Vjesnika. I tad smo mislili da smo napravili čudo - naši ljudi u svijetu su imali vijesti iz Hrvatske isti dan kad su objavljene. I sama elektronička pošta, servis kojeg smo tada najviše koristili, bila je nešto nezamislivo - poruka na drugi kraj svijeta stizala je za nekoliko minuta.

Godine su prolazile, spajali smo fakultete i institute na mrežu. I poneku školu. Pojavio se i web, u početku samo tekstualno, a sa pojavom web preglednika Mosaic i sa slikama. A ja sam 1995. počeo s izradom svojih prvih web stranica. U vi editoru, na Ultrix radnoj stanici. Pa onda gledaj u Mosaicu kako to izgleda. Sve je bilo sporo, puno sporo. Ispraviš nesto, spremis, kliknes na reload i čekaš dvije tri minute...

Radili smo još puno toga - npr. privremena Internet čvorišta na različitim konferencijama, najčešće u hotelima. A danas je normalno da svaki hotel ima Internet. Nakon 1996. počeli smo s videokonferencijama. Prva koju smo radili bila je ona povodom proslave 40 godina FER-a. A ja sam imao čast razgovarati s Helgom Vlahović. Danas su videokonferencije nešto normalno, ali tada je to bila revolucija.

Treba svakako spomenuti i tečajeve koji su se odvijali u organizaciji Srca, a kasnije i CARNeta. Nemam neku posebnu statistiku koliko je ljudi prošlo naše tečajeve, od 1995. pa sve do 2006., kad smo počeli sa on-line tečajevima.

Moglo bi se još mnogo toga napisati, ali znam jedno: da mi je neko prije 20 godina pričao kako će Internet danas izgledati rekao bih mu da je lud! A što se godina tiče, čini mi se da živjeći na Internetu čovjek ostaje mlad u srcu.

Prisjetimo se tih davnih dana:

Članak iz Slobodne Dalmacije [3], 1992. [4]

Tekst [5] iz 1997. [6]

O prvom CUC-u [7], 1999.